Najstrašniji i najlepši momenat putovanja Tajlandom u dva dana
Jedno od najneobičnijih doživljaja Tajlanda bio je boravak na jezeru Chiao Lan. Objasnili su nam da je reč o jednom od najvećih divljih jezera u Aziji i da ćemo tu provesti noć. Spakovali smo po par krpica u rančeve, i dalje prilično nesvesni u šta se upuštamo. Sui, jedan od vodiča, dao nam je blagi nagoveštaj – smeškao se pod svojim maslinasto-zelenim šeširom, sa velikim rancem na leđima, u vodootpornom prsluku i budžastim patikama za pešačenje.
U tradicionalnom “long tail” čamcu dočekao nas je čamdžija mrkog pogleda koji kao da je ispao iz nekog filma. Delovao je dovoljno iskusno da se nismo zabrinuli ni kad je posle pet minuta vožnje isključio motor i lagano usmeravao čamac kroz lavirint džinovskih stena koje su izranjale iz jezera. Izgledale su moćno u svoj onoj tišini i svetlucanju jezera. No, brzo smo bili prinuđeni da vratimo aparate u torbe. Na sledećem delu kretali smo se toliko brzo da smo bili skroz smrznuti i mokri i pre nego što smo uspeli da navučemo kabanice duginih boja koje nam je Sui podelio. Izgledali smo kao pijani Teletabisi dok smo pokušavali da izađemo iz čamca kad je konačno stao.
Planirana akcija za taj dan bio je obilazak Pakarang pećine. Neplanirana je bila put do “smeštaja”, ali o tom potom.
Do te Pakarang pećine ide se kroz džunglu, nekih pola sata, malo jače ako uključimo klizanje po blatu, savladavanje uzbrdica i uglačavanje nizbrdica, zastajanje i oduševljavanje svakim gušterčićem i bubom u nadi da ćemo videti i bar nekog majmuna, a onda ubrzavanje na nepoznate šumove… Kad smo konačno stigli do male baze rendžera na obali jezera, izolovane od sveta, očekivanja su nam već nadrasla pećinu.
Jedan od rendžera koji su uz neku meditativnu muzikicu cepali bambus, ostavio je sekirče i prišao da nas isprati. Podelio nam je lampice i pustio nas u mrak. Nismo bili naročito impresionirani, za nas laike – pećina k’o pećina. Samo što je baš ogromna i hladna, ukrašena velikim sjajnim stalaktitima i sve u njoj je nekako srebrnkasto. No, kad smo već bili tu, a našim domaćinima je bilo bitno da je vidimo, rešili smo malo i da je obiđemo, pa smo videli i šišmiše, paukove koji puze po zidovima i, u najdubljem ćošku, zlatni kip Bude, postavljen tu da bi čuvao one koji ulaze.
——————————————————————————————————————————————————————-
U nastavku večeri bićemo mu zahvalni, jer je ova avantura počela tek po izlasku iz pećine. Shvatili smo da je krenulo da se smrkava i da će za manje od pola sata, koliko smo procenili da nam je potrebno do čamca, biti mrak. A mi smo u džungli.
Ubacili smo u drugu brzinu, nije više bilo šta da se razgleda, sve oko nas izgledalo je mračno i strašno sa svim zvukovima buđenja noćnih životinja. Poslednji deo puta smo gotovo trčali dovikujući se da ne bismo nekog izgubili. Čamac nas je čekao sa sve čamdžijom koji nimalo nije izgledao zabrinut zbog munja koje su šarale tamno nebo nad jezerom. Naučeni ranijim iskustvom, odmah smo navukli naše “Teletabis uniforme” i ukrcali se nadajući se da zna šta radi.
I tu dolazi najstrašnija scena na celom putovanju Tajlandom. Prazno, mračno jezero, koje se stapa s nebom, čak se ni one stenčuge više ne vide. Mi u čamčiću koji se zanosi sa svakim talasom, svi mokri i raspoređeni po instrukcijama “kapetana”. Kiša pljušti, a mi se tek krećemo ka tmurnim oblacima iz kojih gromovi pucaju po jezeru. Ćutimo i stresamo se na grmljavinu, čak i crnohumorne fore kojima smo voleli da začinimo svaku napetu situaciju sad su delovale neumesno. I to traje dobrih sat vremena.
——————————————————————————————————————————————————————-
Grč se izgubio tek kad smo pristali uz niz splavova-apartmana, smeštenih tu, usred ničega. Tad je i kiša stala, a munje su se izgubile u daljini. Stigli smo taman na večeru. Bili smo jedini stranci tu, a svi ostali su se ponašali kao da nikakve oluje nije bilo, valjda su navikli, a možda tu pri obali i nije bilo tako strašno. U svakom slučaju ta večera bila je opuštena, opet smo se smejali dok smo nagađali na kojim je drogama čamdžija koji od prvog susreta nije promenio izraz lica, ni onaj fokusirani mrki pogled…
——————————————————————————————————————————————————————-
Onda su nas rasporedili po splavovima uz napomenu da se struja u “hotelu” gasi za manje od sat vremena, pa ako imamo nešto da obavimo… Naravno, ništa nismo stigli da obavimo. Malo smo sedeli napolju sumirajući utiske i brčkajući noge u jezeru, dok nam vodič, opet s osmehom, nije saopštio da bismo taj ugođaj možda mogli da preskočimo, zbog nekih opasnih riba koje bi mogle da nam skinu prstiće. Ma, i bolje nam bilo da spavamo, trebalo je da nas bude u 4 ujutru.
——————————————————————————————————————————————————————-
Nisu se šalili. Još nije bilo ni blizu svitanja kad smo se skupili na centralnoj ponti i ponovo ukrcali u čamac. E, tu je na red došla jedna od najlepših scena sa Tajlanda.
Magla se nadvijala nad staklastim jezerom, zvezde tonule u dan, a mi polako plovili slušajući ptice. Totalna idila.
– Imate čarape za pijavice? – setio se Sui da nas pita, a na naše zabezeknute poglede, slegao ramenima i namignuo. Poneo nam je on.
——————————————————————————————————————————————————————-
Vodili su nas na doručak u džungli, a te čarape za pijavice dale su dozu opasnosti ovom izletu. Ispostaviće se da te pijavice izgledaju kao rozikasti crvići koji mogu da ti naprave mali pečat na koži, a rendžeri koji su nas vodili kroz šumu opušteno su ih stavljali na dlanove da nam pokažu da to nije ništa strašno. Ili bar, da za njih nije, pošto su njihove krvave ruke bile dokaz da ta mala stvorenjca znaju da budu baš gladna.
——————————————————————————————————————————————————————-
Do mesta za “piknik” išli smo uz rečicu, tražeći tragove slonova, jelena i bivola, koji su navodno već bili obavili svoje „jutarnje rituale“. Nismo ih videli. Bilo nam je, doduše, zabranjeno da skrećemo u šumu, ali i iz “bezbedne zone” uspeli smo da uočimo dva majmuna i mnogo papagaja na visokim palmama. “Čas preživljavanja u prirodi” sastojao se u demonstraciji pravljenja pirinča u bambusovom lišću sa pečenom piletinom. Gledali smo rendžere kako pale vatru u vlažnoj džungli, seku bambus kako bi u njemu skuvali pirinač, slažu komade piletine na štap, biraju lišće biljaka koje nisu otrovne na kojem će servirati hranu… Daleko od toga da bismo to sami znali da ponovimo, ali klopa je bila za pamćenje, u svom tom egzotičnom ambijentu.
—
Autorska prava: triptease.me
autor: Ana Kalaba
foto: Milica Protić / Ljuba Radojević
tekst.en: Dragan Dobožanović
Sadržaj se NE MOŽE koristiti bez odobrenja!